среда, 3. новембар 2010.

ponekad se zapitam ima li toliko ponizenja neku poentu?


u glavi se desavaju svakava ludila ali meni ovo pisanje veceras ne ide, osecam se kao prava kucka konacno najbolja kurva u gradu iako sam veceras malo posustao dobio sam titulu najbolje drolje u gradu, kako bi tek bilo kada bi gospoda dobila ful
 tretman, naravno ful tretman bi u toj varijanti bio moguc pod uslovom da su oba gospodina zadovoljavajuca a ne da jednom smrdi kitica a ovam drugom bi falilo malo edukacije i isterivanja seljacizma iz hemijski blago ostecenog mozga mladica.
ssve bi ovo bilo super da nije toliko mracno i crno i da se ne zapitam vrlo cesto da li ja ludim, da li sam zapravo oduvek bio lud sto je verovatnija varijanta a da samo sada imam snage da ispoljavam svoje ludilo na najbrutalniji moguci nacin. klasika me nikada nije zanimala oduvek sam tezio visim ciljevima, eliti, katedri i ulici, podjenako me je privlacio i jedan i drugi sloj ma koliko oni isto bili prljavi ko zna cijom krvlju i suzama. pocinjem nekako da se plasim za svoju individuu za svoj mozak za svoji licnost, pocinjem da se plasim od onoga sto postajem, zla mala izvitoperena drolja puna zavisti pohlepe i besa, nesreco zaljubljena u dve ljubavi, ovozamaljsku i onu koja te tera da letis. obe dobijam na gram i uvek kada mislim da je to, to one me ostave i svaki iduci put me ponovo zavedu.







Нема коментара:

Постави коментар